Djecak iz Srebrenice

"Ustvari, dolazim od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usudjujem dolaziti, kao sto sam se tamo usudio uputiti u vrijeme kada drugdje nisam. " Emir Suljagic

28.01.2010.

Milorad Dod...

Poslije "Zakona Brojeva" nasumicno pritiscem tipke na daljinskom. Upravljam televizijom, bas kao sto neko upravlja nasim zivotima. Nakon tri kruga "saltanja", odlucim zaspati a tv ostaviti upaljen. Ostavim na nekom kanalu koji je prenesio snimak sudjenja Vojislavu Seselju. Neki (valjda) svjedok prica.

... On je bio glavni u tom dijelu doline Neretve. Rodom je iz malog mjesta Zitomislic.

- Kome je odgovarao taj covjek ? Ko su mu bili nadredjeni ?

- SDS. Odgovarao je SDS-u.

-Samo malo, ko je u to vrijeme bio prvi covjek SDS-a ? Cisto da se zna.

- Postovani gospodine sudija, to i ptice na grani znaju. Predsjednik SDS-a bio je Milorad Dod... ovaj Radovan Karadzic.

- Uredu

Iako sam bio u polusnu nisam mogao a da se ne nasmijem. Prije vise od 15 a manje od 20 godina Karadzica smo dozivljavali na odredjeni nacin. Isti nacin na koji danas vecina ljudi dozivljava Dodika. Dakle, vrtimo se u krug. Koliko god djela Dodika i Karadzica uticala na nacin dozivljavanja ovog dvojca kod Bosnjaka i jednog dijela Hrvata, toliko i odnos prema njima cini ih onim sto jesu. Bosnjaci stvaraju cetnike i djenerale. Srbi stvaraju Armiju BiH. Akcija bez reakcije je pucanj u prazno. Hitlera su stvorili Jevreji, Karadzica Bosnjaci ... Zato sto nije bilo reakcije ili je bilo i previse ?

U "Zakonu brojeva" onaj matematicar je obrazlozio teoriju MILO ZA DRAGO. Saradjuj ako saradjuju s tobom, bojkotoju ako te bojkotuju. Znamo mi na Balkanu za tu teoriju stoljecima. Samo se ona kod nas intrepetira malo drugacije: OKO ZA OKO, ZUB ZA ZUB... Valjda ce se roditi neke nove genereacije koje ce se interesovati samo za svoje zube i oci, ne i tudje. Do tada, neka ti Bog pomogne Balkane moj ... i tudji ..

23.10.2008.

3

Okrenuo sam se nazad prema svojoj zgradi i prvo sto mi je palo na pamet bilo je to da se ja i Necko ovaj put nismo svadjali. Doduse ovo je prvi put da se vidimo u ratu, mozda zbog toga. Rat mjenja ljude. Pa nam sada nije bitno da li je bolje igrati kosarku ili fudbal. Da li je bolji bmx ili specijalka. A cesto smo se ja i on na skolskom igralistu znali posvadjati pa skoro i potocu oko favorizovanja sporta. Njemu je uvijek bila draza kosarka, valjda zato sto je visok, a meni fudbal, valjda mi je to od babe.

Sad je svejedno, obojica moramo slusati fijuke granata umjesto cike i vriske na igralistu. Taman kada sam se prekorio jer mislim na granate, cuo sam huk i zvizduk jedne pa i druge. Jaka detonacija je odjeknula u kuci u kojoj su nekada prije rata zivjeli Srbi. Nisam razmisljao o izbjeglicama u toj kuci. Nekom ratnom instiktu u meni bilo je dovoljno samo da vidim oblak prasine na kuci preko rijeke. Potrcao sam, valjda zato sto sam znao da su dvije granate malo. Podrum moje zgrade je bio blizu, trebalo mi je malo vremena do njega. Ponovni fijuk i eksplozija ovaj put malo dalje, dale su mojim nogama dodatnu snagu. Osjetio sam da sam se sudario s nekim, ko je trcao u suprotnom pravcu. Nije bilo vremena za izvini. A izvinjenje nije ni trebalo. Zasto bi se izvinjavali jedni drugima, kada nam je cilj isti, naci sigurno skloniste. Iznenadio sam samog sebe kako sam se brzo nasao pred haustorom. Jos malo i u podrumu sam. Niz stepenice hodnika komsije su vec trcali prema sklonistu. Jos jedna je pala jako blizu a iza nje i druga,treca... i ko zna koliko jos. Smjestio sam se na uobicajeno mjesto u podrumu. Blizu ocevog Thomosa. Sada mogu granate padati koliko hoce. Na sigurnom sam. Ako me geler pronadje u podrumu, onda mi i nije sudjeno da zivim. Razmisljao sam o tome, da nikako ne silazim u podrum, da ostanem u stanu tokom granatiranja. Teta Sajda me natjerala da silazim. Rekla mi je da moram pokusati prezivjeti u inat Srbima a zbog mame i sestre. Za inat me nije bilo briga, ali zbog pomisli da cu opet vidjeti mamu i sestru nekad, svaka detonacija me tjerala u podrum.

Otvorio sam rezervoar na thomosu. Komsije su me cudno gledale. Nek misle sta hoce, moj thomos moja briga. Nije bilo ni kapi goriva u njemu. Sjetio sam se da je otac gorivo dao nekom covjeku za nekoliko kilograma soli.

 

-Hoces da se vozas ?

- Aha, teta Sajdo. Samo ne znam kako cemo ga upalit.

- Eno trafoa iznad zgrade, kad svi vade ulje, vadi i ti.

- Ma ne znam ja to – rekao sam stidljivo. Zaista izvaditi ulje iz trafo stanice za mene je bila visa matematika.

- Sajdo sta ga nagovaras na sejtanluk. Bolje je ulje iskoristiti za lampu nego da ode na vozanje po carsiji – obrecnuo se Hasan.

- Ma necu ja to Hasane vaditi, dzaba ti. – Hasana nikada nisam volio. Jer je Hasanov odnos prema meni uvijek bio neprijateljski. Jos dok sam bio dijete, galamio je na mene jer pravim buku sa loptom ispred zgrade. «Imas igraliste pa idi tamo».

- Neka dijete vadi. Kad svi kradu sto ne bi on – branila me teta Sajda.

Mozda me je ova zena razumijela jer poznaje i mene i moju porodicu jako dugo. Zapravo, poznaje me moj citav zivot. A mozda se i sazalila na mene, pa je na mojoj stgrani. Oduvijek je bila emotivna. Ta mi se misao nije svidjela, jer nisam zelio da me iko sazeljeva. Ako sam ostao sam, bez oca koji je poginuo i sestre i majke koje su u Tuzli, to nije dovoljan razlog da me zale. Razlog da bi zalio nekog mozda i ne treba da postoji. Iako svi te razloge pronadjemo u sebi. I to je valjda jedna od niti sto od nas pravi ljude.

- Neka teta Sajdo, necu vadit. Nek vadi kome treba, vozat cu se ja na Tomosu na drugaciji nacin. - nisam htio reci da ce Necko i Neso vec odnekle izvaditi trafo-ulje, jer bi opet morao slusati Hasanovo pametovanje.

- Kako li ces ga vozat ? Na vodu ? - neko je dobacio.

- Jazuk je i vodu trosit na vake stvari,ha ja - Hasan je bio raspolozen za kritiku.

U tom momentu nesto se prolomilo u meni. Osjetio sam kako mi krv udara u glavu, kako sam se zacrvenio. Ustao sam, podigao Tomos i krenuo vani.

- Eno ga lud ko i otac mu, sam ide da gine.

- Ljudi pustite djete na miru, sta ste navalili na njega, nije vam on kriv sto morate sjediti ovdje. Ljutite se na cetnike, sine Alene .... - zatvorio sam vrata i nisam cuo sta je teta Sajda rekla. Poceo sam gurati motor uz stepenice, kao sto sam ga uvijek gurao. Ovaj put doduse uz detonacije. Izasao sam iz haostora, i sjeo na motor zamisljajuci da ga vozim. Onako polahko kroz carsiju. Nisam cuo detonacije koje su odjekivale srebrenickom dolinom, nisam cuo teta Sajdu koja me zvala u podrum. Samo ja, motor i misao na prijeratne Srebrenicke ulice. Ako je moj otac ovako poginuo, onda je poginuo sa lijepim mislima. Kazu ustao je iz rova, okrenuo se prema cetnicima i poceo pjevati. Nadam se da je uzivao u tim posljednjim trenutcima svog zivota. Valjda se dobro osjecao kao ja sada. Mislima, dusom, srcem i svim onim sto se ne moze opipati na covjeku bio sam izvan rata. Sve mi je postalo svejedno. Zelio sam da takav osjecaj traje vjecnost, bas kao sto sam zelio da rat ode u beskraj....

 

22.10.2008.

2

          Nema ptica. Eh rat je jos uvijek. Definitivno, jer kakav bi bio mir, bez cvrkuta srebrenickih ptica. Dakle rat jos uvijek nije stao. Rjesio sam jednu dilemu. Ali ne i drugu. Gdje cu sada ? Kuda ? Kojim putem da krenem a da najmanje primjetim oziljke rata oko sebe. Brzo sam i to rijesio. Bilo kuda, rat je u Srebrenici na svakom mjestu isti. Morao sam se priviknuti na srusene zgrade, drugacije ulice i usplahirene ljude oko sebe te u takvoj sredini pokusati naci malo spokoja i zadovoljstva sto fale mojoj dusi ili onom necemu u njoj. Krenuo sam prema centru, mjestu sa najvise asfalta u Srebrenici. Tu je valjda sada najvise ljudi a samim tim vjerovatno je tu najzanimljivije. Mozda je taj centar danas izvor moga zadovoljstva i spokoja.

Hodao sam lagano, bez ikakve ukocenosti i spremnosti da zalagnem u najblizi zaklon u slucaju detonacije. Zelio sam koliko god je to moguce pronaci sretnog sebe, prijeratnog. Trazio sam se u koracima za koje sam mislio da su normalni. Lagao sam sebe da nisam spreman za detonaciju i trazenje najblizeg sklonista. Negdje duboko u meni krio se taj neki instinkt, koji se samo u ratu moze spoznati. Onaj nagon da prezivis i u najgorim uslovima. Ono nesto sto te tjera da zivis, valjda uinat, cucalo je u meni i sigurno bi spremno docekalo opasnost. Po ko zna koji put, odbacivao sam misli iz glave i samo htio uzivati u novom srebrenickom mirnom danu koji je u posljednje vrijeme neuobicajen.

Nisam mogao sakriti osmjeh sa lica kada sam vidio Necka. Znao sam da je nepristojno da mu se smjeskam dok prilazimo jedan drugom, jer prije nekoliko dana cuo sam da je oca ispratio tamo gdje je valjda bolje. Na drugi svijet, kojeg sigurno ima. Ako ne tamo negdje kod Boga, onda sigurno u Tuzli ili na bilo kojem drugom mjestu na kugli zemaljskoj. Jer sve je drugi svijet u odnosu na Srebrenicu. Prekorio sam se za trenutak zbog osmjeha, ali i nastavio se smijati. Jer tacno znam kako se Necko osjeca, treba mu sreca, a htio sam da je pronadje u meni i mom osmjehu. Odjednom sam se poceo osjecati glupo. Smijao se ili ne, ne znam sta da kazem Necku. Jer, sta god da mu kazem bice glupo i nece imati svoju svrhu. A rijeci valjda zato sluze, da imaju svoju svrhu, da nadju put do nekog, covjeka u nekom ili pak zvjer.

Na srecu Necko je prvi progovorio.

- Alene, ja mislio da je mater i tebe i sestru odvela u Tuzlu. A vidi ti ovdje. Pa jesul one uopste tamo ?

- Ma jesu, ja nisam htio da idem. Nisam mogo od oca. Dje cu njega samog ostavit ovdje, a on nije mogo napustit Srebrenicu pa jel ti Boga.Al et napustio ju je na neki drugi nacin, sudbina ga natjerala da je napusti.

- I moj Hamid se pridruzio tvom ocu. Mozda im je bolje

Nakon ovih Neckovih rijeci razumio sam zapravo sta je rat u Srebrenici. Razumio sam da je rat ovdje samo borba da ostanes zivo bice. Ne da prezivis, nego da ostanes zivo bice. Da to znas pokazati na neki nacin. U ovom momentu, ja Necku ne znam pokazati ni sazaljenje ni utjehu, a ni on se meni ne jada. Doduse, nije nikakvo iznenadjenje cuti ako neko pogine. Rat je. Ljude ubijaju. Samo zato sto hoce da budu ljudi.

- Sigurno im je bolje nego nama. – dvoumio sam se da li da pitam Necka kako mu je poginuo otac – A tvoj babo ...

- Granata, u Kazanima na vodi. Jos troje ljudi poginulo. Krivo mi, Alene, ako je morao ginuti da bas pogine na vodi. Taj dan dos'o s linije. I otiso na vodu, kaze zazelio se naroda u Srebren'ci. Et ...

- Mah, sta ces ... zivjeti moramo, zivot ide dalje – tako mi je neistinito zvucala ova recenica nakon sto sam je izgovorio.

- Ma koji zivot Alene? Jel mi zivot gledati mater i nenu kako evo pet dana ne prestaju plakati ? Kad cu ja zaplakati ?

- Ne daj se ...

- Nego znas sta, imas li ti onaj Tomos od babe ti ?

- Imam k'o da i nemam, jedino ako si spreman da me guras na njemu.

- Necu te gurati ja, al trafo stanica hoce.

- Ne razumijem, kakva trafo stanica ? Pa nema struje. Nit Tomosov motor ide na struju

- Al trafo stranica ima ulje, a motor mozda upali na ulje.

Pomislio sam kako mi babo nikada ne bi dozvolio sipati u motor neko ulje iz trafo stanice. Al misao da bi se ja i Necko mogli vozati u ovom ludilu bila je genijalna.

- Cekaj, jesi siguran hoce li upaliti ? A i kako cemo izvadit ulje iz trafo stanice ?

- Vrijedi probati, a ulje ce nam srediti Neso. Ponudit cemo mu koji krug, garant ce pristati.

Ideja mi je bila sve orginalnija. Osjecao sam se zadovoljno. Necko mi je prijao taj dan.

- Hajd onda 'vako, ja odo u podrum izvuci motor, vidit falil' mu sta, a ti i Neso dodjite kod mene kad to sredite. Svakako sam sam.

- Amidja ti ne dolazi ?

- Ma jok. Odem ja do nene nekad, vidim kako je strina fino pazi. Amidja posalje ponekad ove sa puskama, da spijuniraju mene i et.

- Sto bi te spijunirali ?

- Mah da se ne prijavim u vojsku. Stio ja odma poslije oca, al' neda amidja. Kaze nek ostane neko ziv od Osmanovica.

- Eh, ako prezivis ovje u Srebren'ci, prezivices i na liniji, ha ja.

- To sam mu i ja reko. Al ljuti se co'jek. A i ne ide mi se. Volio bi ubit kojeg cetnika, al opet i ne bi. Volio bi da svi prestanu ici na te linije, da svi shvate da ovo nije vrijedno icega na svijetu.

- Nemoj tako, vrijedno je. Jebo ga ti, nasi ginu ti tako pricas. Jebacemo mi njima majku. Nama ne mere biti gore. Njima more. Al jebo njih, odo ja do Nese pa u trafo po ulje.

- Hajd. Ako naletis na neku jabuku usput .... ma nista – postidio sam se. Trazio sam nesto, sto je vjerovatno i Necku puno znacilo.

- Donijecu, ima u moje nene. Cuva od naroda i dan i noc. Valjda ce se naci – okretao mi je ledja.


Stariji postovi

Djecak iz Srebrenice


PJESMA MOME SINU
Jednom su iscrtani
znakovi zivota moga
Jednom I nece vise
Jednom su ruseni djecacki snovi
Jednom, zato ti ovo sine pisem

Kad otvoris sine nevine oci
Ti jadan neces nista znati
Uzivat cemo u pogledu tvom
Sine, ja i tvoja mati

A kada jadan osjetis svijet
Ti sine sretan budi
Jer u tvoj ce zivot nahrliti
Nepozvani, sto se isto zovu LJUDI

Ne vjeruj sine u rijeci
Nego slijedi srce i dijela
Cisti ko od Boga neka ti budu
Oni su tvoga zivota sjena

Jednom ces dijete moj gost biti
Na rijeci sto se Drina zove
I tada ces sine slusati
Svoga oca djecacke snove

A ti ih dobro tada upamti
Neka nam rijeka svjedok bude
Da nikada na Putu svome
Neces prezirati ciste ljude

Dobro ce ti pratilja biti
Jer je ono na tvojoj strani
Nikada sine nemoj suzu kriti
Nemoj da ti bol zivot kvari

Snove i Srce svoje slijedi
Ali imaj Rijeku na umu
Zalogaj hljeba uvijek cijeni
Jer zivot je samo hod po drumu

A ti svoje drumove biraj
Laganim korakom ih shvati
Ne Boj se sine moj
Uvijek ce biti i otac i mati



MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
119373
Oneline users :

JavaScript Free Code
Powered by Blogger.ba