Djecak iz Srebrenice

"Ustvari, dolazim od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usudjujem dolaziti, kao sto sam se tamo usudio uputiti u vrijeme kada drugdje nisam. " Emir Suljagic

23.10.2008.

3

Okrenuo sam se nazad prema svojoj zgradi i prvo sto mi je palo na pamet bilo je to da se ja i Necko ovaj put nismo svadjali. Doduse ovo je prvi put da se vidimo u ratu, mozda zbog toga. Rat mjenja ljude. Pa nam sada nije bitno da li je bolje igrati kosarku ili fudbal. Da li je bolji bmx ili specijalka. A cesto smo se ja i on na skolskom igralistu znali posvadjati pa skoro i potocu oko favorizovanja sporta. Njemu je uvijek bila draza kosarka, valjda zato sto je visok, a meni fudbal, valjda mi je to od babe.

Sad je svejedno, obojica moramo slusati fijuke granata umjesto cike i vriske na igralistu. Taman kada sam se prekorio jer mislim na granate, cuo sam huk i zvizduk jedne pa i druge. Jaka detonacija je odjeknula u kuci u kojoj su nekada prije rata zivjeli Srbi. Nisam razmisljao o izbjeglicama u toj kuci. Nekom ratnom instiktu u meni bilo je dovoljno samo da vidim oblak prasine na kuci preko rijeke. Potrcao sam, valjda zato sto sam znao da su dvije granate malo. Podrum moje zgrade je bio blizu, trebalo mi je malo vremena do njega. Ponovni fijuk i eksplozija ovaj put malo dalje, dale su mojim nogama dodatnu snagu. Osjetio sam da sam se sudario s nekim, ko je trcao u suprotnom pravcu. Nije bilo vremena za izvini. A izvinjenje nije ni trebalo. Zasto bi se izvinjavali jedni drugima, kada nam je cilj isti, naci sigurno skloniste. Iznenadio sam samog sebe kako sam se brzo nasao pred haustorom. Jos malo i u podrumu sam. Niz stepenice hodnika komsije su vec trcali prema sklonistu. Jos jedna je pala jako blizu a iza nje i druga,treca... i ko zna koliko jos. Smjestio sam se na uobicajeno mjesto u podrumu. Blizu ocevog Thomosa. Sada mogu granate padati koliko hoce. Na sigurnom sam. Ako me geler pronadje u podrumu, onda mi i nije sudjeno da zivim. Razmisljao sam o tome, da nikako ne silazim u podrum, da ostanem u stanu tokom granatiranja. Teta Sajda me natjerala da silazim. Rekla mi je da moram pokusati prezivjeti u inat Srbima a zbog mame i sestre. Za inat me nije bilo briga, ali zbog pomisli da cu opet vidjeti mamu i sestru nekad, svaka detonacija me tjerala u podrum.

Otvorio sam rezervoar na thomosu. Komsije su me cudno gledale. Nek misle sta hoce, moj thomos moja briga. Nije bilo ni kapi goriva u njemu. Sjetio sam se da je otac gorivo dao nekom covjeku za nekoliko kilograma soli.

 

-Hoces da se vozas ?

- Aha, teta Sajdo. Samo ne znam kako cemo ga upalit.

- Eno trafoa iznad zgrade, kad svi vade ulje, vadi i ti.

- Ma ne znam ja to – rekao sam stidljivo. Zaista izvaditi ulje iz trafo stanice za mene je bila visa matematika.

- Sajdo sta ga nagovaras na sejtanluk. Bolje je ulje iskoristiti za lampu nego da ode na vozanje po carsiji – obrecnuo se Hasan.

- Ma necu ja to Hasane vaditi, dzaba ti. – Hasana nikada nisam volio. Jer je Hasanov odnos prema meni uvijek bio neprijateljski. Jos dok sam bio dijete, galamio je na mene jer pravim buku sa loptom ispred zgrade. «Imas igraliste pa idi tamo».

- Neka dijete vadi. Kad svi kradu sto ne bi on – branila me teta Sajda.

Mozda me je ova zena razumijela jer poznaje i mene i moju porodicu jako dugo. Zapravo, poznaje me moj citav zivot. A mozda se i sazalila na mene, pa je na mojoj stgrani. Oduvijek je bila emotivna. Ta mi se misao nije svidjela, jer nisam zelio da me iko sazeljeva. Ako sam ostao sam, bez oca koji je poginuo i sestre i majke koje su u Tuzli, to nije dovoljan razlog da me zale. Razlog da bi zalio nekog mozda i ne treba da postoji. Iako svi te razloge pronadjemo u sebi. I to je valjda jedna od niti sto od nas pravi ljude.

- Neka teta Sajdo, necu vadit. Nek vadi kome treba, vozat cu se ja na Tomosu na drugaciji nacin. - nisam htio reci da ce Necko i Neso vec odnekle izvaditi trafo-ulje, jer bi opet morao slusati Hasanovo pametovanje.

- Kako li ces ga vozat ? Na vodu ? - neko je dobacio.

- Jazuk je i vodu trosit na vake stvari,ha ja - Hasan je bio raspolozen za kritiku.

U tom momentu nesto se prolomilo u meni. Osjetio sam kako mi krv udara u glavu, kako sam se zacrvenio. Ustao sam, podigao Tomos i krenuo vani.

- Eno ga lud ko i otac mu, sam ide da gine.

- Ljudi pustite djete na miru, sta ste navalili na njega, nije vam on kriv sto morate sjediti ovdje. Ljutite se na cetnike, sine Alene .... - zatvorio sam vrata i nisam cuo sta je teta Sajda rekla. Poceo sam gurati motor uz stepenice, kao sto sam ga uvijek gurao. Ovaj put doduse uz detonacije. Izasao sam iz haostora, i sjeo na motor zamisljajuci da ga vozim. Onako polahko kroz carsiju. Nisam cuo detonacije koje su odjekivale srebrenickom dolinom, nisam cuo teta Sajdu koja me zvala u podrum. Samo ja, motor i misao na prijeratne Srebrenicke ulice. Ako je moj otac ovako poginuo, onda je poginuo sa lijepim mislima. Kazu ustao je iz rova, okrenuo se prema cetnicima i poceo pjevati. Nadam se da je uzivao u tim posljednjim trenutcima svog zivota. Valjda se dobro osjecao kao ja sada. Mislima, dusom, srcem i svim onim sto se ne moze opipati na covjeku bio sam izvan rata. Sve mi je postalo svejedno. Zelio sam da takav osjecaj traje vjecnost, bas kao sto sam zelio da rat ode u beskraj....

 

Djecak iz Srebrenice


PJESMA MOME SINU
Jednom su iscrtani
znakovi zivota moga
Jednom I nece vise
Jednom su ruseni djecacki snovi
Jednom, zato ti ovo sine pisem

Kad otvoris sine nevine oci
Ti jadan neces nista znati
Uzivat cemo u pogledu tvom
Sine, ja i tvoja mati

A kada jadan osjetis svijet
Ti sine sretan budi
Jer u tvoj ce zivot nahrliti
Nepozvani, sto se isto zovu LJUDI

Ne vjeruj sine u rijeci
Nego slijedi srce i dijela
Cisti ko od Boga neka ti budu
Oni su tvoga zivota sjena

Jednom ces dijete moj gost biti
Na rijeci sto se Drina zove
I tada ces sine slusati
Svoga oca djecacke snove

A ti ih dobro tada upamti
Neka nam rijeka svjedok bude
Da nikada na Putu svome
Neces prezirati ciste ljude

Dobro ce ti pratilja biti
Jer je ono na tvojoj strani
Nikada sine nemoj suzu kriti
Nemoj da ti bol zivot kvari

Snove i Srce svoje slijedi
Ali imaj Rijeku na umu
Zalogaj hljeba uvijek cijeni
Jer zivot je samo hod po drumu

A ti svoje drumove biraj
Laganim korakom ih shvati
Ne Boj se sine moj
Uvijek ce biti i otac i mati



MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
122744
Oneline users :

JavaScript Free Code
Powered by Blogger.ba