Djecak iz Srebrenice

"Ustvari, dolazim od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usudjujem dolaziti, kao sto sam se tamo usudio uputiti u vrijeme kada drugdje nisam. " Emir Suljagic

22.10.2008.

1

Nisam mogao ostati u kuci i danas. Zamor sa ulice koji je dopirao kroz slomljeni prozor i svjeziji ljetni dan nego inace, natjerali su me da rizikujem zivot ili ono sto mi je ostalo od njega. Ako je ista i moglo ostati u ovom suludom ratnom kovitlacu. U posljednjim momentima dok sam se kolebao da li izaci ili ne na ulicu, shvatio sam kako je ponekad covjek covjeku neophodan i pored cinjenice da se ta osnovna ljudska potreba za druzenjem moze platiti vlastitim zivotom.

Nisam htio daleko ici u mislima, za to ce biti vremena kada srebrenicku dolinu bude obasipala kisa granata. Ne postoji trenutno nista ljepse od razmisljanja o svakojakim glupostima u vlaznom, mracnom podrumu uz zvukove detonacija koje ponekad nedostaju naviknutim usima. Suludo ali tako je!

Zelio sam uzivati u suncanom danu i srecnim ljudima. Dok sam silazio niz prljavo stepeniste svoga haustora, tek sada sam shvatio koliko je ono prljavo. Valjda to nisam mogao zamjetiti u trci i panici dok se silazi u podrum tokom granatiranja.

Svjez zrak podsjetio me da sam konacno van zidova zgrade. Ljudi vani su sretni. Nevjerovatno. Doduse, nekako su usplahireni i pokreti su im ishitreni ali na licima im se moze primjetiti sreca. Na mrsavim licima primjetila se sreca. Rat je nevjerovatan – pomislim. Bez obzira na nedostatak hrane, smrt oko njih i opasnost da i sami poginu, ovi ljudi su sretni.

Tek kasnije sam shvatio, zbog samoga sebe, da smo sretni jer imamo jedni druge. Ljudska dusa je takva, ne treba puno za srecu. I kada se ukinu svi izvori srece, u covjeku ono nesto sejtansko nadje sebi neko zadovoljstvo. Pa budes sretan.Ta neka sejtanska zvjer, sto je u ljudima ima samo u ratu, nadjaca nezadovoljstvo u nama.

Vika djece koja su na parkingu ispred zgrade igrala fudbal, vratila me u stvarnost.

-          Sefere zove te mati u kucu. Rekla ti je namah da unidjes, ako te babo ufati gotov si!!!

Pomislim, kako je Seferova majka brizljiva zena. I pored toga sto se dva dana ne cuju odjeci detonacija, brizna je za Sefera.

Mozda je rat i zavrsio!!! Dva mjeseca i 23 dana dovoljna su za rat. U historiji ih je bilo i kracih. Al' ko je pobjedio? Nasi ili njihovi?

-          Sefereeeeee bjeziii eto ti babeee, zadavice te!! - uzvik djecaka iza ledja me je za trenutak preplasio.

Vidio sam covjeka kako vidno uznemiren i ljut ide prema parkingu. Ukopao sam se, kao da je krenuo mene traziti. Jer prije desetak godina ovako je moj otac dolazio po mene na ovaj isti parking. Ehh da je to sad tako. Zaboravio sam i Sefera i njegovog ljutog oca iako su bili ispred mene. Pogledao sam na brezuljak obrastao borovima na cijem su se dnu nazirali drveni basluci.

          Nisam mogao vidjeti ocev basluk s tog mjesta, ali sam otprilike pogledom ciljao na mezar moga oca. I prvi put sam pomislio nesto pozitivno zbog njegove smrti. Samo za trenutak u glavi mi je sinulo da je bolje sto je poginuo prvi dan rata. Jer bolje poginuti na pocetku nego na kraju rata, ako ti je sudjeno da gines. Odmah sam se postidio svoje misli. Bilo me je stid samog sebe pred samim sobom. Zgadila mi se ta moja pomisao. Nisam valjda posandrco, kako mi je mladja sestra cesto govorila, dok sam sa vokmenom simulirao sviranje elektricne gitare.

          I nisam pomislio na sestru. Nisam to htio. Jer bojao sam se da cu rasprisiti iluziju da su ona i majka sretne i zadovoljne u Tuzli. Svih prethodnih dana, svako jutro zamislim kako majka mojoj 16 godisnjoj sestri “ocitava bukvicu” pred njen prvi izlazak u kafic sa drugaricama. Raduje me pomisao da cemo se ja i sestra uskoro svadjati gdje su bolje zabave. U Tuzli ili Srebrenici. Sigurno, bicu ljubomoran na moju “malu tuzlanku”, ali necu joj dati za pravo da je bolja zabava tamo negdje u Tuzli od one koju organiziju svake druge subote Sejo.

          NE! Necu misliti o tome. Pobogu, to su stvari za podrum, za samocu u stanu. Izasao sam da ... izadjem konacno. Da mi se tijelo odvoji od zidova zgrade. Vrijeme je da zaboravim da je rat. Uzivat cu u sretnim licima ljudi oko mene. Iako prvo u koje sam pogledao bilo je mokro od suza. Sefer je cini se dobio batine od nezadovoljnog oca. Covjek ga je grubo vukao u kucu. Niko se nije obazirao na to. Pa dobro, Sefer moze biti sretan jer ga ima ko vuci u kucu. Samo nije on svjestan toga jos. Samo ce mu se nekad kazati. Ili ce to cijeniti kasno, bas kao i ja, jer njegov otac ima rozu traku oko glave koja je u ovom trenutku ponosni amblem nase Armije ili Teritorijalne Odbrane ili kako se vec zovu, ti nesretni ljudi sto imaju srecu da brane svoju porodicu.

          Definitvno necu vise razmisljati. Ako nastavim, vraticu se u kucu i propustiti ovaj divan dan.

25.07.2008.

Uhapsen Radovan - Pa sta ???

Prije nekoliko veceri legnem spavati. Umoran. Obuzeo me prvi san, trzne me zvuk mobitela. Sms: Uhapsen Karadzic. Kontam rodjak se sali. Nije prosla minuta nova poruka od prijetalja sa istim sadrzajem. Pa jos jedna i tako nekoliko puta od razlicitih osoba dobijem poruku da je uhapsen Karadzic. Nisam upalio ni televiziju ni kompijuter da provjerim da li su te informacije tacne. Jednostavno vaznije je spavati nego se baviti Karadzicem u pola noci. Ako je uhapsen, mislim, bilo je i krajnje vrijeme. Ako pak nije uhapsen, sve ce se smiriti za dva tri dana. Zene ce malo po kahvama razglabati o novoj Vladi u Srbiji koja "vara Europu hapsenjem Karadzica". Zaspim. Ko da je Radovan bitniji od mog umora.
Ujutro stvarno uhapsen. Otvorim sa-x tamo vec i slike. Cudno mi. Covjek zivio, radio, zaradjivao, hodao, ljetovao... Ja ravnodusan. Samo mi malo krivo, lijepo bi Radovanu za ovih 13 godina.

Pokusavam evo nekoliko dana pronaci u sebi tu emociju, tu trunku necega u sebi sto bi mogao povezati s Karadzicem. Nema pa nema. Kao da je njega bilo briga za mene prije mnogo godina. Kao da je Karadzica bilo briga sto se ubijaju ljudi. Zar mene treba biti briga sto su ga uhapsili ? Pa i da ga ubiju, briga me. Kao, pravda je to. Ako je ovo pravda, ja zelim biti nepravedan covjek. 13 godina je ismijavao sve. 13 godina jos otkopavamo masovne grobnice (cak se informacije o njima placaju). Jel to pravedno ? Kazu pravda je spora. Kome treba takva pravda ? Nekim novim generacijama kojima ce biti svejedno ? (meni je vec sad svejedno, mogu misliti kako ce danasnji klinci razmisljati za 15-tak godina, kada recimo uhapse Mladica, ili se objavi informacija da je mrtav). Ko najvise dobija ovim hapsenjem ? Zrtve sigurno nista ne dobijaju. Nema tu ni trunke dusevne satisfakcije, jer za 13 godina sve je izlapilo. Mogu ga odmah strijeljati, cini mi se da se emocije ne bi probudile. Sta dobija Bosna i Hercegovina ? Nista . Karadzic davno otisao u Srbiju, a u nasoj Bosni ostalo hiljade "Radovancica" ... Najvise ce cini se u svoj prici dobiti zemlja osudjena za genocid. Srbija. Sada slobobodno mogu reci da saradjuju sa Hagom i da su i taj uvjet ispunili kada je put u Europu u pitanju. A to, sto je pola stanovnika te zemlje glasalo za Radikale, koji bestidno ne samo podrzavaju Karadzica, vec posljednjih dana prijete lincom, to je u drugom planu. Bas kao sto je u drugom planu presuda Medjunarodnog suda pravda u Hagu o tuzbi BiH protiv SiCg. Republika Srpska ? Uci ce u historiju, kao dio teritorije ciji su tvorci ratni zlocinci. Ali kao da je to bitno. Ona je zagarantovana Dejtonom i mora postojati. A to sto je nastala na genocidu i krvi, eh evo sad Radovana pa nek odgovara. Jedan covjek.

**********
JEL TO PRAVEDNO ???? JEL SE TREBAM RADOVATI ???

*********

Radovanovom hapsenju radovao bih se samo kada bi bilo normalnih ljudi na ovom Balkanu, koji bi osudili ono sto je ovaj covjek kreirao i ucinio u nedavnoj proslosti. Ovako zasto da se radujem, kada ce mi komsije ostati oni koji bi sve ucinili da vide Radovana na mjestu predsjednika neceg sto je srpsko.

Jedino zbog cega se mogu radovati, sto od prije nekoliko dana mirne duse mogu obuc majicu koju su do sada mogli nositi samo privilegovani Srbi. Onu majicu sa natpisom : JA ZNAM GDJE JE RADOVAN !!! Al' majica manje vise, slogan mi je malo minimalisticki, pa me ni to ne raduje ...

25.06.2008.

Zapis broj 1

Kome ? Zasto ?
Cemu nocas
Da se nadam ?
Kako da letim
Dok padam ?

Cije ? Kakve ?
Sjaje nocas
Zvijezde hladne
Kako nadom
Nahraniti gladne ?

Kuda ? Kako ?
Putevima novim
Dok u isto vrijeme
i bolim i volim ....


Noviji postovi | Stariji postovi

Djecak iz Srebrenice


PJESMA MOME SINU
Jednom su iscrtani
znakovi zivota moga
Jednom I nece vise
Jednom su ruseni djecacki snovi
Jednom, zato ti ovo sine pisem

Kad otvoris sine nevine oci
Ti jadan neces nista znati
Uzivat cemo u pogledu tvom
Sine, ja i tvoja mati

A kada jadan osjetis svijet
Ti sine sretan budi
Jer u tvoj ce zivot nahrliti
Nepozvani, sto se isto zovu LJUDI

Ne vjeruj sine u rijeci
Nego slijedi srce i dijela
Cisti ko od Boga neka ti budu
Oni su tvoga zivota sjena

Jednom ces dijete moj gost biti
Na rijeci sto se Drina zove
I tada ces sine slusati
Svoga oca djecacke snove

A ti ih dobro tada upamti
Neka nam rijeka svjedok bude
Da nikada na Putu svome
Neces prezirati ciste ljude

Dobro ce ti pratilja biti
Jer je ono na tvojoj strani
Nikada sine nemoj suzu kriti
Nemoj da ti bol zivot kvari

Snove i Srce svoje slijedi
Ali imaj Rijeku na umu
Zalogaj hljeba uvijek cijeni
Jer zivot je samo hod po drumu

A ti svoje drumove biraj
Laganim korakom ih shvati
Ne Boj se sine moj
Uvijek ce biti i otac i mati



MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
122744
Oneline users :

JavaScript Free Code
Powered by Blogger.ba