Djecak iz Srebrenice

"Ustvari, dolazim od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usudjujem dolaziti, kao sto sam se tamo usudio uputiti u vrijeme kada drugdje nisam. " Emir Suljagic

17.08.2005.

JEDNA LJUBAVNA IZ SREBRENICE

Bila je najljepsa djevojka u susjedstvu. Imala je svijetlu kosu i velike okrugle plave oci. Crte njenog lica su bile perfektno slozene. Onda kada je mastala o prvom poljupcu sa deckom i drzanju za ruke sa njim, desilo se nesto strasno. Kada je trebala dozivjeti, mozda i najljepse momente u svome zivotu, momente koje dozivljavaju sve djevojke i kada je trebala osjetiti najveca uzbudjenja koja zivot pruza, desio se RAT. Ispocetka je bila ljuta na sve starije, jer je njih smatrala krivcima za detonacije koje joj nisu davale mira. Sa nestpljenjem se nadala sto brzem zavrsetku rata, jer nije htjela da svoj 18 rodjendan proslavi uz zvokove granata i neimastinu. Nije mogla slaviti dok su oko nje umirali ljudi. Uostalom bila je svjesna da rodjendan ne bi slavila, jer njena porodica je imala skromne mogucnosti, bas kao vecina drugih porodica. Stoga je zeljela da se rat sto prije zavrsi. Prije je sanjala kako ce „krunu zrelosti“ proslaviti sa prijateljima na nekoj od plaza plavog, sirokog mora. Kako je zeljala taj barem mali djelic slobode i prostranstva sada.
Skoro u depresiji, sa svog balkona jednog dana vidjela je njega. Nije bio ni djecak a ni odrastao momak. Nesto izmedju. Decko u odrastanju. Plava, kovrdzava kosa upadala je u njegove zelene oci. Preplanulo djecacko lice ipak je odavalo njegovu zrelost. Zrelost koju u ratu steknu svi. Odmah joj se svidjelo sto je vidjela na njemu. Nestvaran, cudan i lijep bio je taj „zreli djecak“. I naredne dane on je prolazio ispod njenog balkona. A ona se vec navikla na njegov lagani i leprsavi hod.Nakon sto bi odmicao, ona bi dugo jos sjedjela na balkonu i pitala se ko je on.Zasto svaki dan prolazi tuda? Da li ima djevojku? Kakav mu je glas, kako se zove....? Taj djecak je svojim prolascima u nju vratio vjeru u bolji zivot. Pitala se kolika bi njena sreca bila da ga licno poznaje.
U ranu jesen zvukovi grana i pucnjevi su postali ucestaliji. Tog dana nije prosao ispod njenog balkona, a ni narednih nekoliko. Pocela je kriviti sebe jer za toliko vremena nikada ga nije upoznala. Mozda ga nece ni vidjeti nikada vise. Ipak zbog stalnog boravka u sklonistu nadala se da je on jos uvijek prolaznik, ali kada ona nije na balkonu.
Bilo je svjeze jutro, kada je ona krenula po vodu. Tako je bilo sigurnije, sto ranije ici po vodu jer granate su tada rijedje padale, a i nije bilo velikih redova ispred prirodnog sumskog izvora. Isla je ulicom zaleci za prerano prekinutim snom. Sanjala je njega kako se upoznaju.Iznenada san je postao stvarnost. Pred njom se pojavilo dobro poznato, ali ipak strano lice. Smijao se i isao prema njoj. Njegovu srecu najbolje su pokazivale njegove zelene oci. Pogledi su im se susreli a on je tada njeznim, najljepsim glasom za nju, rekao:
-Cao djevojko sa balkona.
Koljena su joj klecala dok je govorio da je odavno gleda kako sjedi na balkonu. Objasnio joj je kako svaki dan ide svojoj neni, pa ga put vodi i pored njene zgrade.
Upoznali su se i dugo pricali tu na ulici, kao da se godinama poznaju. Pricali su o djetinjstvu i lijepim stvarima iz proslosti, ali i o sadasnjem ratu. Imali su neke zajednicke prijatelje i dogovorili su se ponovo vidjeti , na nekom od druzenja u podrumu.
U podrum bi se skupili mladici i djevojke i bez struje, cigareta i pica zabavljali bi se uz drustvene igre i duge razgovore o vaznim i manje vaznim stvarima.
Tog dana za nju je prestao rat. Bila je sretna sto ga je upoznala. Nisu joj smetale detonacije granata. Pronasla je sretan put i u ratu. Pitala se kako bi sve ovo sto joj se desava, izgledalo da nije rat. Vjerovatno bi sa njim isla u bioskop, potom u neki od kadica. U nekoj od prodavnica kupili bi nesto za grickanje a onda bi isli u setnju kroz Crvenu rijeku ka Guberu. Bilo bi to savrseno. Ali i ovako je bise nego dobro.
Kada se nekoliko dana poslije spremala za omladinsko druzenje u podrumu, shvatila je da se ne moze posebno obuci i nasminkati. Tako bi to trebalo biti da je mir. Ipak obukla je nesto posebno. Ustopane hlace na velikom broju mjesta bile su posebne. Na taj dzins njena mama je usila mnogo obicnih krpica razlicitih boja. Takvo nesto niko nije imao. I zato se posebno osjecala u tim hlacama.
Kada je dosla u podrum njega nije bilo. Ali znala je da ce doci. Njihov razgovor, prije nekoliko dana, bio je uvjerljiv i iskren te nije ni pomisljala da on nece doci. I bila je u pravu. Pojavio se na vratima podruma, obasjan vanjskom svjetloscu. Srce joj je zaigralo. Shvatila je da se zaljubila. Ali istog trena se i razocarala kada je vidjela da njen „zreli djecak“ na desnom ramenu nosi pusku. Mrzila je rat i sve sto on donosi pa i puske. Jos vise se razocarala kada je pomislila da je on mozda jedan od ucesnika rata. Ipak, pomislila je, kako puska mozda i nije njegova, a i premlad je on za puske. Srce joj je jos vise zaigralo kada su ga prijatelji srdacno docekali, kao nekog posebnog gosta. Svaku mu je pravio mjesto pored sebe i svako od prisutnih mu je rekao nesto lijepo. A on je bio skroman i smjestio se u jedan cosak i sjeo na gajbu cije su flase vec odavno bile prazne, i koje su tu stajale kao spomenik dobrim, proslim vremenima. Smija se svakom od prisutnih pozdravljajuci ih. Njoj se nasmijao drugacije i dugo je gledao u oci. Sada je bila sigurna da se zaljubila u jako lijepog, dobrog i omiljenog mladica iako nije znala mnogo o njemu. Bilo joj je drago sto je bas on prvi u njenom zivotu u kojeg se zaljubila. Zeljela je da on ostane i posljednji.
Sve je bilo savrseno nekoliko minuta, dok neko od prisutnih nije upitao njenog djecaka sta ima novo na ratistu.
Pomislila je da je on samo vise informisan od drugih. Pa nosi i pusku nekog vojnika i taj mu je rekao sta se desava tamo gdje se puca. Ipak njegov odgovor je potvrdio njene sumnje. On je vojnik.
-Ma nista novo ba. Jos uvijek me svako zrno fula.
Smijao se dok je to govorio.
Cim je dobila priliku da razgovara sa njim pitala ga je da li je on zaista vojnik.
-Ne. Vojnici su oni sa druge strane. Ja samo zelim da dodjem sto prije kuci, jer tamo mi je nesto ostalo, a sa puskom cu lakse doci.
Objasnio joj je da on nije iz Srebrenice, da ovdje ima samo nenu koju pazi i hrani. U vojsci dobije nesto hrane koja im jedva moze biti. Ali cim se oslobodi njegovo selo, on ce ostaviti pusku, naci ce kosti svojih roditelja koji su poginuli na pocetku rata i sahraniti ih na porodicnom groblju. Nakon toga ce obradjivati ocevu zemlju i od toga zivjeti.
Sada joj je bilo jasno zasto je to djecacko lice tako ozbiljno. Pocela mu se diviti jer je tako mlad pored svih nedaca koje su ga zadesile ostao miran, dostojan i uzoran decko. Jednom joj je rekao da je zato sto nije izgubio vjeru u Boga i dobre ljude koji zajedno sa njim nose puske.

Narednih nekoliko mjeseci mnoge su dane proveli skupa. Bila je zaljubljena u njega i sa istim zarom se radovala ponovnom susretu sa njim. Voljela je njegove blage oci koje su imale poseban sjaj.
Desavalo se da on otkaze njih susret, ali uvijek bi joj to nekako javio. Cesto joj je slao ceduljice po nekom od vojnika. Nakon sto se ne bi vidjeli po desetak dana, provodili bi veci dio noci skupa na stepenicama haustora. Uz njega se osjecala sigurno, nije prezala ni na zvukove najblizih eksplozija.
A on, radi nje nikada nije nosio pusku kada nije morao. Mogao je i on kao i drugi prolaziti ulicama Srebrenice sa puskom. Mozda bi tako dobio od nekog nesto da pojede, kao sto su drugi. Ali nije se volio isticati, zato je i bio postovan od svih koji su ga bolje poznavali, iako je jos uvijek bio nesto izmedju djecaka i odraslog momka.

Jedne noci dosao je nenajavljen kod nje. Rekao joj je da sutra navecer ide u oslobadjanje svoga sela. Znala je koliko mu to znaci i nije ga htjela opterecavati dodatnim pitanjima o tome. Pricali su o drugim stvarima, najvise o muzici. Pokusavali su se zajedno sjetiti cijelog teksta pjesme „Losing my religion“ (R.E.M). Nisu se pozdravili. Nisu to nikada ni do sada radili.
Sutradan je ona sjedila na balkonu cekajuci vojnike medju kojima je trebao biti i on. Cula se pjesma raspjevanih vojnika. Narod im je klicao i zelio im srecu. A oni su bili sretni jer su prvi put nosili prave vojnicke uniforme i cizme koje su nedavno dobili. Svaki je nosio i rozu platnenu trakicu preko cela i desne ruke radi lakseg raspoznavanja u borbi. Samo se jedan medju njima isticao. Zreli djecak umjesto uniforme, nosio je „adidas“ majicu. Roza trakica mu je sklonila kovrdze sa cela. Kao i uvijek smijao se. Ovaj put njegov osmijeh je bio ispunjeniji. Kada je vidio nju na balkonu, doviknuo joj je:
-Sjetio sam se da imam kasetu R.E.M-a kuci. Donijet cu ti je, ako je cetnici ne budu odnijeli.
Uspjela mu je mahnuti sa balkona. Vojnici, njegovi dobri ljudi, su njemu u cast horski zapjevali:
„Na proplanku zena stoji, ko` boginja sva u bijelu, lijevom rukom cudno mase ko` da nikad doci necu....“
I nije dosao njoj nikada poslije toga. Ali je dosao do svoje kuce. U njoj su i nasli njegovo tijelo.
Ona ga je vidjela u mrtvacnici i dugo plakala. Sa njegovog vrata skinula je zelenu, koncanu hamajliju. Ne znam da li je i danas cuva .....
IN MEMORIAM Pukovnik Nurija Memisevic-Nurijica zlatnji ljiljan A RBIH

12.07.2005.

Post broj 51

Jucer i dan prije jucer, boravio sam u Srebrenici i Potočarima. 10 jula mi je bio rođendan. Ove godine, moj rođendan je bio, jedan od najboljih, sigurno najbolji poslijeratni. Jednostavno, proveo sam ga u Srebrenici. Bolji poklon, ni od koga nisam mogao dobiti. Evo, sada zamisljam Srebrenicu i tesko mi je sto nisam tamo. Prethodnih godina nije bilo tako, sada jeste. Citirat cu Emira Suljagica (autora knjige Razglednica iz Groba) „Nisam iz Srebrenice, dolazim odrugdje, ali sam odabrao da budem iz Srebrenice.“ Knjiga je fantasticna i ako vam se svidjelo ono sto sam ja pisao na ovom blogu, svidjet ce vam se i knjiga. Ja dok sam je citao, imao sam osjecaj da je Emir zivio moj zivot djelimicno, ali on je bio stariji i jos prevodilac UN-a pa zna mnogo toga. Slicne smo sudbine ja i Emir. I on je iz Bratunca, i njega su avionske bombe mnogo toga naucile, cak je u prvim ratnim godinama bio u istim selima kao i ja.
Elem, da se vratim na zapoceto. 10 jula dodjeljena je nagrada, Pediju i Mazovjeckom. Imao sam obavezu prema tom programu i jedva sam cekao da se zavrsi. Nakon toga hodao sam ulicama Srebrenice i cudio se kako se nista nije promijenilo od kada sam je ja napustio. Na zgradama su jos uvijek velike rupe od gelera, mnogo kuca jos uvijek strsi zapaljeno, a na zgradi robne kuce koja je izgorjela izraslo je drvece. U Srebrenici je rat zavrsen samo po tome sto se ne puca i sto je grad slabo osvijetljen. U odnosu na rat, neobicno je i to sto imate gdje kupiti neke stvari i sto auta prolaze ulicom. Tako sam 22 rodjendan proveo sa prijateljem obilazeci ulice i kafice Srebrenice. I bilo mi je lijepo. Navecer sam sjedio i u Srebrenici gledao tv. Zadnji put u Srebrenici sam Tv gledao 92 godine. Odjednom, nestalo je struje i mreze na telefonu. Onda razmisljam, tri godine u ratu nisam znao kako izgleda svjetlo sa plafona, a evo sada nakon deset godina se vratim prvi put i opet nema struje. Nisam se uplasio. Jer nisam imao razloga za to.
Sutradan, jucer, 11 jula sam rano ustao i taksijem za 2 marke iz Srebrenice dosao do Potocara. Taksista pricljiv covjek. Kaze da je iz Bratunca. Zbog jutarnje mrzovolje pricam samo sto moram, da covjek ne pomisli da ne znam pricati. Onda javljanje za tv Hayat. Potom sam sa jednim momkom dugo pricao o Srebrenici, ratu, sadasnjem stanju u Bosni, o nama mladim ljudima, sta mozemo a sta ne. Trajalo je to vise od sat vremena. Onda sam kao i prethodne dane, otisao do ocevog i dedinog mezara i ucio fatihu. Nekako mi je bilo juce lakse nego prethodnih godina, valjda sto sam nekoliko dana u Srebrenici. Valjda kada bi tamo zivio, da bi mi bilo mnogo lakse. Gledam u ocev mezar i razmisljam kako bi sada on izgledao da je ostao ziv. Mjesto na kojem stojim je planirano za amidzin mezar, a pored drugi amidza, pa njegov sin, dajdza, tetak, tetkov sin, nenina braca. Dugo sam bio tu i nevazno je o cemu sam sve razmisljao, tice se samo mene. Jednostavno u mislima sam trazio oceve savjete i od svojih ponudjenih odgovora birao onaj koji bi otac prihvatio.
Odjednom mi je prisao jedan momak.
-Izvini, jesi ti Elvis?
Gledam u njega, apsolutno mi je nepoznat. Mozda je neki rodjak a i ne znamo se, pa me poznao po imenu na ocevom mezaru.
-Jesam.
-Ja sam ..... prepoznao sam te sa interneta, citam tvoje price a tvoju sam sliku vidio na stranici ......
-Aha.
Razgovarali smo nekoliko minuta. Momak takodjer iz Bratunca.On i njegovi prijatelji skupljali novac za djecu Srebrenice, zbog toga i zuri pa je otisao.
Potom dolaze neki rodjaci, koje vidjam samo na ocevom mezaru. Proucise fatihu i odose. Nista ne pitaju. I bolje je –mislim. Jer ne mora se praviti neko dobar 11 jula kada nije takav ni ostale dane u godini. Dolazi tetka. Place. Smirujem je koliko mogu. Potom stize i moja mama. Uci fatihu, tesko joj ali ne place. Drago mi zbog toga. Zelim nekada imati maminu snagu i oceve emocije. Mati, ko mati, odma mi vadi sendvice, sok. Pita jesam li jeo. Ja odma pricam da sam sinoc jeo u gradu, da sam hodao kroz Srebrenicu.
Potom sam htio napraviti nekoliko fotografija, pa sam otisao na obliznje uzvisenje. Sretnem prijatelja iz Beograda. Pitam ga kako je tamo. Prica mi. Poklonio sam mu knjigu Razglednica iz groba, Emira Suljagica, koju sam slucajno imao u torbi. U tom momentu, pocinju govori kojekakvih ljudi. Pokusavam slusati, ali jednostavno ne mogu. Tim politickim govorima nije ni mjesto ni vrijeme da se izgovaraju. A sve do jednog se svode na isto, tragedija, genocid, hiljade nedoznih pobijeno, odgovorni su slobodni, treba ih uhapsiti. Kao da mi to ne znamo. Da se mene pita, ja bih zabranio te govore u Potocarima. Mene je stid za njih. A nakon sve zbrke koju su delegacije napravile svojim dolascima, ja bi im zabranio da ikako dolaze. Pa valjda oni dolaze zbog obicnih ljudi, a ne ljudi zbog njih. Valjda su prioritet u dolasku u Potocare imale porodice, obicni ljudi, kojima je iskreno zao, a ne politicari i VIP licnosti koji su tu dosli da bi se nesto napisalo o njima u narednim danima. Slusam te politicare, koliko mogu, gledam one policajce oko sebe, pa se pitam gdje su bili 95. U SREBRENICI NEMA NIKO PRAVO GOVORITI OSIM ONIH KOJI SU PREZIVJELI SREBRENICU 95. U SREBRENICI NIKO NE TREBA I NE SMIJE DRZATI BILO KAKVE GOVORE. Od svih tih izlaganja, jedini dojam na mene je ostavila „Potocarska Dova“ reisu-l-uleme Dr. Mustafe Cerica. Dok je izgovarao rijeci, prijatelj iz Beograda pored mene je plakao.
Idem dalje. Pravim neke fotografije. Sretnem komsiju. Njegovom bratu je dzenaza. Sjecam se njegovog brata. Imao je neobican nadimak. Cesto sam kod njega isao po stripove i romane koje je skupljao. On me naucio da zavolim Zagora.
Nadjem mamu ponovo. Kaze mi da je dzenaza nasem rodjaku i najboljem prijatelju moje sestre. Znam o kome je rijec, ali ne sjecam se tog momka. Pita me mama, sjecam li ga se. Zbog stida, lazem. Rekao sam da ga se sjecam. Zapravo i nisam slagao, sjecam se da sam igrao sah sa tim djecakom, ali njegovog lika se ne mogu sjetiti. Njegova mama pored mezara. Zena kao da je tu samo tijelom prisutna, kao da joj je dusa sa Nihadovom. Zao mi. Zao mi zbog svega. I zbog te zena i zbog Nihada, moje mame, mene, svih ljudi oko mene, zao mi zbog svih zelenih nisana. Koliko boli je utkano u tlo u Potocarima, i sa koliko suza je ono natopljeno.
Doslo je vrijeme polaska. Pravim jos neke fotografije. Vidim djecaka kako pored mezara place. Tacnije dijete je jecalo. Cekam, rekao sam mami da cu jos malo ostati. Dvadesetak minuta dvoumim se da li da pridjem tom djecaku, koji ima otprilike onoliko godina koliko sam ja imao kada su moga oca ubili. Ako mu samo pridjem, mozda mu postane neugodno, a nemam ga sta pitati jer sve odgovore znam. Sjetim se da je i meni, nakon sto sam se isplakao na ocevom mezaru bilo poslije mnogo lakse, pa ga ostavljam da olaksa svoju dusu. Uspio sam ga slikati dva puta, a da on to ne primjeti.
Sve fotografije koje sam napravio, moci cete vidjeti u galeriji slika na stranici www.srebrenica-zepa.ba , sutra.
I evo, 12 je juli. Rekao sam prestat cu danas. Hvala vam svima na mailovima, zaista ne mogu stici svima odgovoriti, ali sve sam procitao. Ovaj, blog me ocvrsnuo sigurno. Naredni mjesec dana, zelim se odmoriti od svega. Naredni mjesec dana pokusat cu biti sto sretniji i provest cu ga iskljucivo sa mojom djevojkom. A nakon toga, ko zna, mozda pocnem pisati o raznim stvarima... A ako budem pisao, sigurno ce te stvari biti gledane iskljucivo iz ugla Djecaka iz Srebrenice......

08.07.2005.

DANAS SAM BIO U SREBRENICI,- prvi put nakon 10 godina

Prvi put nakon deset godina, danas sam bio u Srebrenici, u njenom urbanom dijelu. Tacnije receno, autom sam prosao kroz Srebrenicke ulice. Iduci iz Potocara prema Srebrenici, sjecanja su navirala. I pored svih mojih prisjecanja prethodnih mjeseci, danas evo za jedan dan, kao da sam prozivio ponovo sve godine provedene u enklavi. Totalno sam zaboravio na stadion. Tu sam mnogo puta igrao nogomet sa prijateljima. Tu sam sa ocem dolazio na fudbalske utakmice izmedju Bosne i Kanade. (Kanadjani u sastavu UN-a su organizirali te prijateljske fudbalske susrete sa Srebrenicanima u toku rata). Sjecam se, ja i otac se nikada nismo penjali na tribine. Uvijek smo utakmice posmatrali, sa travnjaka iza gol linije. Razlog tome je jednostavan. Ako pocne granatiranje, lakse je naci skloniste sa zemlje nego na tribini.
Potom „Vezionica“. Zgrada ispred koje sam nebrojeno puta, razgovarao sa UN vojnicima, nadajuci se da cu dobiti jednu malu slatku cokoladnu bombonu iz pakovanja „M&M“, kojom bi mogao prkositi ostalim djecacima i praviti se vazan medju njima. Ispred te sam zgrade naucio prve rijeci svoga engleskog.
Brzo okrecem glavu na drugu stranu.Amidzin stan! U njemu sam posljednji put vidio svoga rahmetli dedu. Onda benzinska pumpa, pored koje je bio transporter UN-a kada smo bjezali iz Srebrenice.
Moja zgrada!!! Moj balkon!!! Htio sam reci vozacu da malo stane, da uspori, ali to je bilo nemoguce. Za taj trenutak gledanja,kroz automobilski prozor, u moju zgradu dozivio sam niz „flesbekova“.
Sjetih se ocevog duhana, kako se susio na tom balkonu. Kao da su mi sve moje djecacke igre, oko zgrade u tom trenutku prosle kroz glavu. Ispred te zgrade posljednji put sam zagrlio oca. Ispred te zgrade me mama ganjala da udjem u kucu. Ispred te zgrade javile su se prve simpatije prema djevojcima. Ispred te zgrade sam bio djecak. Ispred te zgrade sam imao oca!!! Ispred te zgrade sam odrastao 11 jula iako mi je bilo dvanaest godina.
Skoro mi je bilo muka, ili sta vec, ali u prsima se nesto stezalo danas. Zato sam te misli odbacio od sebe. Ali samo nakratko. Vozimo se po ulici, po kojoj su oko mene iz aviona metalna zrna parala asfalt. Sjecam se prasine oko sebe. Srce mi kuca brzo i jako, kao sto je kucalo kada sam trcao po toj ulici trazeci zaklon. Sjetim se da je otac bio na balkonu, da mi je nesto govorio tada. Vidim ga kako se previo preko bijele balkonske ograde, i mase rukama. Meni! Svom sinu! Okrenuo sam se i kroz straznje staklo na autu, gledm moj balkon ponovo. Trazim oca. Kako bi bilo lijepo da je svih ovih deset godina samo ruzan san. Kako bi bilo lijepo da ponovo trcim u poderanim patikama premalog broja, a da se oko mene dize asfalt od avionskih metaka. Kako bi bilo lijepo da je on na balkonu....
Osjetio sam da mi je izuzetno lose, a cini se da su to osjetili i moji saputnici. Pa pricamo o neobaveznim temama. Kako je grad isti onakav kakvog smo ga mi napustili, kako nista nije obnovljeno.....Prihvatam tu temu, jer me strah sjecanja.
***
Sjedili smo u lijepom restoranu u Petrici. Pravi bosanski rucak. Ptice cvrkucu, zelenilo oko nas. Odjednom sam rekao – Ja bi ovdje rado zivio. Cudio sam se samom sebi. Nisam o tome nikad ozbiljno razmisljao, samo mastao.
A nakon sto jos nekoliko puta odem u Srebrenicu, ko zna? Vratit cu se sigurno. To sam znao i prije danas. Ali cini se da je blizu vrijeme moga povratka. Tamo je tako lijepo, i tako mi je ruzno ovdje gdje sam sada.......


Noviji postovi | Stariji postovi

Djecak iz Srebrenice


PJESMA MOME SINU
Jednom su iscrtani
znakovi zivota moga
Jednom I nece vise
Jednom su ruseni djecacki snovi
Jednom, zato ti ovo sine pisem

Kad otvoris sine nevine oci
Ti jadan neces nista znati
Uzivat cemo u pogledu tvom
Sine, ja i tvoja mati

A kada jadan osjetis svijet
Ti sine sretan budi
Jer u tvoj ce zivot nahrliti
Nepozvani, sto se isto zovu LJUDI

Ne vjeruj sine u rijeci
Nego slijedi srce i dijela
Cisti ko od Boga neka ti budu
Oni su tvoga zivota sjena

Jednom ces dijete moj gost biti
Na rijeci sto se Drina zove
I tada ces sine slusati
Svoga oca djecacke snove

A ti ih dobro tada upamti
Neka nam rijeka svjedok bude
Da nikada na Putu svome
Neces prezirati ciste ljude

Dobro ce ti pratilja biti
Jer je ono na tvojoj strani
Nikada sine nemoj suzu kriti
Nemoj da ti bol zivot kvari

Snove i Srce svoje slijedi
Ali imaj Rijeku na umu
Zalogaj hljeba uvijek cijeni
Jer zivot je samo hod po drumu

A ti svoje drumove biraj
Laganim korakom ih shvati
Ne Boj se sine moj
Uvijek ce biti i otac i mati



MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
113501
Oneline users :

JavaScript Free Code
Powered by Blogger.ba