beats by dre cheap

1

Nisam mogao ostati u kuci i danas. Zamor sa ulice koji je dopirao kroz slomljeni prozor i svjeziji ljetni dan nego inace, natjerali su me da rizikujem zivot ili ono sto mi je ostalo od njega. Ako je ista i moglo ostati u ovom suludom ratnom kovitlacu. U posljednjim momentima dok sam se kolebao da li izaci ili ne na ulicu, shvatio sam kako je ponekad covjek covjeku neophodan i pored cinjenice da se ta osnovna ljudska potreba za druzenjem moze platiti vlastitim zivotom.

Nisam htio daleko ici u mislima, za to ce biti vremena kada srebrenicku dolinu bude obasipala kisa granata. Ne postoji trenutno nista ljepse od razmisljanja o svakojakim glupostima u vlaznom, mracnom podrumu uz zvukove detonacija koje ponekad nedostaju naviknutim usima. Suludo ali tako je!

Zelio sam uzivati u suncanom danu i srecnim ljudima. Dok sam silazio niz prljavo stepeniste svoga haustora, tek sada sam shvatio koliko je ono prljavo. Valjda to nisam mogao zamjetiti u trci i panici dok se silazi u podrum tokom granatiranja.

Svjez zrak podsjetio me da sam konacno van zidova zgrade. Ljudi vani su sretni. Nevjerovatno. Doduse, nekako su usplahireni i pokreti su im ishitreni ali na licima im se moze primjetiti sreca. Na mrsavim licima primjetila se sreca. Rat je nevjerovatan – pomislim. Bez obzira na nedostatak hrane, smrt oko njih i opasnost da i sami poginu, ovi ljudi su sretni.

Tek kasnije sam shvatio, zbog samoga sebe, da smo sretni jer imamo jedni druge. Ljudska dusa je takva, ne treba puno za srecu. I kada se ukinu svi izvori srece, u covjeku ono nesto sejtansko nadje sebi neko zadovoljstvo. Pa budes sretan.Ta neka sejtanska zvjer, sto je u ljudima ima samo u ratu, nadjaca nezadovoljstvo u nama.

Vika djece koja su na parkingu ispred zgrade igrala fudbal, vratila me u stvarnost.

-          Sefere zove te mati u kucu. Rekla ti je namah da unidjes, ako te babo ufati gotov si!!!

Pomislim, kako je Seferova majka brizljiva zena. I pored toga sto se dva dana ne cuju odjeci detonacija, brizna je za Sefera.

Mozda je rat i zavrsio!!! Dva mjeseca i 23 dana dovoljna su za rat. U historiji ih je bilo i kracih. Al' ko je pobjedio? Nasi ili njihovi?

-          Sefereeeeee bjeziii eto ti babeee, zadavice te!! - uzvik djecaka iza ledja me je za trenutak preplasio.

Vidio sam covjeka kako vidno uznemiren i ljut ide prema parkingu. Ukopao sam se, kao da je krenuo mene traziti. Jer prije desetak godina ovako je moj otac dolazio po mene na ovaj isti parking. Ehh da je to sad tako. Zaboravio sam i Sefera i njegovog ljutog oca iako su bili ispred mene. Pogledao sam na brezuljak obrastao borovima na cijem su se dnu nazirali drveni basluci.

          Nisam mogao vidjeti ocev basluk s tog mjesta, ali sam otprilike pogledom ciljao na mezar moga oca. I prvi put sam pomislio nesto pozitivno zbog njegove smrti. Samo za trenutak u glavi mi je sinulo da je bolje sto je poginuo prvi dan rata. Jer bolje poginuti na pocetku nego na kraju rata, ako ti je sudjeno da gines. Odmah sam se postidio svoje misli. Bilo me je stid samog sebe pred samim sobom. Zgadila mi se ta moja pomisao. Nisam valjda posandrco, kako mi je mladja sestra cesto govorila, dok sam sa vokmenom simulirao sviranje elektricne gitare.

          I nisam pomislio na sestru. Nisam to htio. Jer bojao sam se da cu rasprisiti iluziju da su ona i majka sretne i zadovoljne u Tuzli. Svih prethodnih dana, svako jutro zamislim kako majka mojoj 16 godisnjoj sestri “ocitava bukvicu” pred njen prvi izlazak u kafic sa drugaricama. Raduje me pomisao da cemo se ja i sestra uskoro svadjati gdje su bolje zabave. U Tuzli ili Srebrenici. Sigurno, bicu ljubomoran na moju “malu tuzlanku”, ali necu joj dati za pravo da je bolja zabava tamo negdje u Tuzli od one koju organiziju svake druge subote Sejo.

          NE! Necu misliti o tome. Pobogu, to su stvari za podrum, za samocu u stanu. Izasao sam da ... izadjem konacno. Da mi se tijelo odvoji od zidova zgrade. Vrijeme je da zaboravim da je rat. Uzivat cu u sretnim licima ljudi oko mene. Iako prvo u koje sam pogledao bilo je mokro od suza. Sefer je cini se dobio batine od nezadovoljnog oca. Covjek ga je grubo vukao u kucu. Niko se nije obazirao na to. Pa dobro, Sefer moze biti sretan jer ga ima ko vuci u kucu. Samo nije on svjestan toga jos. Samo ce mu se nekad kazati. Ili ce to cijeniti kasno, bas kao i ja, jer njegov otac ima rozu traku oko glave koja je u ovom trenutku ponosni amblem nase Armije ili Teritorijalne Odbrane ili kako se vec zovu, ti nesretni ljudi sto imaju srecu da brane svoju porodicu.

          Definitvno necu vise razmisljati. Ako nastavim, vraticu se u kucu i propustiti ovaj divan dan.

Djecak iz Srebrenice
http://srebrenica.blogger.ba
22/10/2008 01:41