beats by dre cheap

2

          Nema ptica. Eh rat je jos uvijek. Definitivno, jer kakav bi bio mir, bez cvrkuta srebrenickih ptica. Dakle rat jos uvijek nije stao. Rjesio sam jednu dilemu. Ali ne i drugu. Gdje cu sada ? Kuda ? Kojim putem da krenem a da najmanje primjetim oziljke rata oko sebe. Brzo sam i to rijesio. Bilo kuda, rat je u Srebrenici na svakom mjestu isti. Morao sam se priviknuti na srusene zgrade, drugacije ulice i usplahirene ljude oko sebe te u takvoj sredini pokusati naci malo spokoja i zadovoljstva sto fale mojoj dusi ili onom necemu u njoj. Krenuo sam prema centru, mjestu sa najvise asfalta u Srebrenici. Tu je valjda sada najvise ljudi a samim tim vjerovatno je tu najzanimljivije. Mozda je taj centar danas izvor moga zadovoljstva i spokoja.

Hodao sam lagano, bez ikakve ukocenosti i spremnosti da zalagnem u najblizi zaklon u slucaju detonacije. Zelio sam koliko god je to moguce pronaci sretnog sebe, prijeratnog. Trazio sam se u koracima za koje sam mislio da su normalni. Lagao sam sebe da nisam spreman za detonaciju i trazenje najblizeg sklonista. Negdje duboko u meni krio se taj neki instinkt, koji se samo u ratu moze spoznati. Onaj nagon da prezivis i u najgorim uslovima. Ono nesto sto te tjera da zivis, valjda uinat, cucalo je u meni i sigurno bi spremno docekalo opasnost. Po ko zna koji put, odbacivao sam misli iz glave i samo htio uzivati u novom srebrenickom mirnom danu koji je u posljednje vrijeme neuobicajen.

Nisam mogao sakriti osmjeh sa lica kada sam vidio Necka. Znao sam da je nepristojno da mu se smjeskam dok prilazimo jedan drugom, jer prije nekoliko dana cuo sam da je oca ispratio tamo gdje je valjda bolje. Na drugi svijet, kojeg sigurno ima. Ako ne tamo negdje kod Boga, onda sigurno u Tuzli ili na bilo kojem drugom mjestu na kugli zemaljskoj. Jer sve je drugi svijet u odnosu na Srebrenicu. Prekorio sam se za trenutak zbog osmjeha, ali i nastavio se smijati. Jer tacno znam kako se Necko osjeca, treba mu sreca, a htio sam da je pronadje u meni i mom osmjehu. Odjednom sam se poceo osjecati glupo. Smijao se ili ne, ne znam sta da kazem Necku. Jer, sta god da mu kazem bice glupo i nece imati svoju svrhu. A rijeci valjda zato sluze, da imaju svoju svrhu, da nadju put do nekog, covjeka u nekom ili pak zvjer.

Na srecu Necko je prvi progovorio.

- Alene, ja mislio da je mater i tebe i sestru odvela u Tuzlu. A vidi ti ovdje. Pa jesul one uopste tamo ?

- Ma jesu, ja nisam htio da idem. Nisam mogo od oca. Dje cu njega samog ostavit ovdje, a on nije mogo napustit Srebrenicu pa jel ti Boga.Al et napustio ju je na neki drugi nacin, sudbina ga natjerala da je napusti.

- I moj Hamid se pridruzio tvom ocu. Mozda im je bolje

Nakon ovih Neckovih rijeci razumio sam zapravo sta je rat u Srebrenici. Razumio sam da je rat ovdje samo borba da ostanes zivo bice. Ne da prezivis, nego da ostanes zivo bice. Da to znas pokazati na neki nacin. U ovom momentu, ja Necku ne znam pokazati ni sazaljenje ni utjehu, a ni on se meni ne jada. Doduse, nije nikakvo iznenadjenje cuti ako neko pogine. Rat je. Ljude ubijaju. Samo zato sto hoce da budu ljudi.

- Sigurno im je bolje nego nama. – dvoumio sam se da li da pitam Necka kako mu je poginuo otac – A tvoj babo ...

- Granata, u Kazanima na vodi. Jos troje ljudi poginulo. Krivo mi, Alene, ako je morao ginuti da bas pogine na vodi. Taj dan dos'o s linije. I otiso na vodu, kaze zazelio se naroda u Srebren'ci. Et ...

- Mah, sta ces ... zivjeti moramo, zivot ide dalje – tako mi je neistinito zvucala ova recenica nakon sto sam je izgovorio.

- Ma koji zivot Alene? Jel mi zivot gledati mater i nenu kako evo pet dana ne prestaju plakati ? Kad cu ja zaplakati ?

- Ne daj se ...

- Nego znas sta, imas li ti onaj Tomos od babe ti ?

- Imam k'o da i nemam, jedino ako si spreman da me guras na njemu.

- Necu te gurati ja, al trafo stanica hoce.

- Ne razumijem, kakva trafo stanica ? Pa nema struje. Nit Tomosov motor ide na struju

- Al trafo stranica ima ulje, a motor mozda upali na ulje.

Pomislio sam kako mi babo nikada ne bi dozvolio sipati u motor neko ulje iz trafo stanice. Al misao da bi se ja i Necko mogli vozati u ovom ludilu bila je genijalna.

- Cekaj, jesi siguran hoce li upaliti ? A i kako cemo izvadit ulje iz trafo stanice ?

- Vrijedi probati, a ulje ce nam srediti Neso. Ponudit cemo mu koji krug, garant ce pristati.

Ideja mi je bila sve orginalnija. Osjecao sam se zadovoljno. Necko mi je prijao taj dan.

- Hajd onda 'vako, ja odo u podrum izvuci motor, vidit falil' mu sta, a ti i Neso dodjite kod mene kad to sredite. Svakako sam sam.

- Amidja ti ne dolazi ?

- Ma jok. Odem ja do nene nekad, vidim kako je strina fino pazi. Amidja posalje ponekad ove sa puskama, da spijuniraju mene i et.

- Sto bi te spijunirali ?

- Mah da se ne prijavim u vojsku. Stio ja odma poslije oca, al' neda amidja. Kaze nek ostane neko ziv od Osmanovica.

- Eh, ako prezivis ovje u Srebren'ci, prezivices i na liniji, ha ja.

- To sam mu i ja reko. Al ljuti se co'jek. A i ne ide mi se. Volio bi ubit kojeg cetnika, al opet i ne bi. Volio bi da svi prestanu ici na te linije, da svi shvate da ovo nije vrijedno icega na svijetu.

- Nemoj tako, vrijedno je. Jebo ga ti, nasi ginu ti tako pricas. Jebacemo mi njima majku. Nama ne mere biti gore. Njima more. Al jebo njih, odo ja do Nese pa u trafo po ulje.

- Hajd. Ako naletis na neku jabuku usput .... ma nista – postidio sam se. Trazio sam nesto, sto je vjerovatno i Necku puno znacilo.

- Donijecu, ima u moje nene. Cuva od naroda i dan i noc. Valjda ce se naci – okretao mi je ledja.

Djecak iz Srebrenice
http://srebrenica.blogger.ba
22/10/2008 19:52