Svako ljeto ima 11 juli

Od danas je ljeto. Zapravo, od jucer, jer ponoc je prosla. Od vrucine se ne moze spavat. Nesto razmisljam, ne sjecam se vrucine 1995 godine. Tada je bilo samo panike, pa straha, pa nicega, pa opet malo straha, tek toliko da shvatis da si ziv.

I ovo ljeto ce imati taj 11 juli. Datum koji mi nista strasniji nije od jednog aprilskog dana 1993. Ovog 11 jula mezar moga oca i dede dobit ce "komsiju". Kosti amidzinog sina bice pokopane tamo, gdje je samo 11 juli vazan. "Tamo" nema drugih dana osim 11 jula. Svakog se evo dana u posljednjih nekoliko mjeseci spominje Srebrenica, genocid, presude, pravda…. Gadjaju se i nasi i njihovi i oni treci ako ih ima, svim mogucim terminima ne bi li se dotakli barem malo Srebrenice. K'o biva to ce ih uciniti boljim i donijet im nekakve poene. Jadni su oni koji poene skupljaju na Srebrenici. Nestalo je tamo poena, kada je porazena ljudskost 11 jula 1995. Ne moze se sa Srebrenicom postati bolji ako si los, jer nagutala se ona losih i ne moze ih vise svariti.

Ko da je proklet taj komad zemlje tamo. Nama prezivjelim svako ljeto donese parce gorcine i tuge, k'o da nismo dovoljno tugovali. A ostalim gradjanima ove zemlje bude povod za kojekakve diskusije o tome sta bi bilo da je bilo i kad bi bilo… k'o da ostali gradjani ove zemlje nemaju pametnijih stvari. Prokleto je to parce zemlje, al’ haman cemo bas na tom parcetu morati graditi nesto novo. Ne znam sta. Jer sve smo do sad pokusali, nista nije valjalo. To parce zemlje ce nam morat donijet i nesto lijepo, kad tad. Do tad nek Srebrenica lebdi u sadasnjosti na krilima proslosti.

Opet se valja u kabur spustit, pa kosti rodjakove na dno stavit.Sve  kako valja i dolikuje. Opet u sebi mrznju moram nadvladati, da sutra djecu mogu uciti kako valja, kako je mene moj rahmetli otac ucio. Opet se moram sa rodjacima u oci gledati i sutit. E ta mi je sutnja najgora. Mi u Srebrenici 11 jula evo unazad nekoliko godina sutimo i gledamo se, a neki tamo svih ostalih dana laju o Srebrenici. Stid nek ih bude nase sutnje!!!

Elvir se zvao. Imao je 20 godina. Pusku nikada nije nosio. To je cinio njegov otac umjesto njega. Prije 24 godine dosao je u moju avliju i rekao mojim roditeljima da bi bilo lijepo da se ja zovem Elvis, jer Elvir i Elvis je slicno. Njegovo ime, njegovo srce, njegove zelje su  u meni… Tesko jest, al’ durat se mora, durali bi i oni za mene….

8 komentara

  1. Opet u sebi mrznju moram nadvladati, da sutra djecu mogu uciti kako valja, kako je mene moj rahmetli otac ucio. Opet se moram sa rodjacima u oci gledati i sutit. E ta mi je sutnja najgora. Mi u Srebrenici 11 jula evo unazad nekoliko godina sutimo i gledamo… Tesko jest, al’ durat se mora…”
    mora se, mora… zelim ti mnogo snage za predstojece dane… za sve one takve i uvijek iznove predstojece dane… jer eto, durat se mora… do zadnjeh daha…

  2. da kazem znam kako ti je, necu..jer cu pogrijesit 100%. tvoju tugu i tugu ostalih ljudi iz srebrenice mozete osjecati samo vi. a mi ”ostali” mozemo samo negdje u dubini duse misliti kako je sve to blio i zaliti za svim tim ljudima … sretno. pOzzzZZz

  3. da..da…
    mi ostali mozemo samo misliti kako je vama..dok u mezar spustate svoje namilije…
    meni je stvarno zao svih ljudi koji su poginuli…
    ali neka docice i pravda jednog dana…abd…Insallah…

  4. Podem ja tako prema Srebrenici ko mladi pastrmak niz Jadar,Pa me milina obuzme mozda cu vidjeti nekoga od ahbaba da promuhabetimo koju.Taj me osjecaj nosi sve do Potocara a onda belaji nastanu,tada se sjetim kuda me je zivotna rijeka bacala,tako da u nekoliko minuta prezivim period od 92-95god.Smjesim se kad se sjetim ratni dugodovstina,pa se prenem kad mi suza padne na ruku kojom vozim i tako do robne kuce.Moja zena je na to navikla ali napocetku je mislila da sam lud haluciniram sta li.Roden sam 1972g. u jednom prelijepom djelu srebe Petrici ,naveo sam to da bi mogao moj ahbabe da me razumijes kad dodem u Petricu opet tuga Ustici,Dizdari,Nalici,Delici,Meholjici,Civici,Avdici,Verlasevici itd.Pa naletim na nekog od stare raje sjetimo se zajednickih derneka ,teferica,raje.
    Srebrenicu nikad nisu sacinjavale kuce nego raja ,pa ako vidim jednog ahbaba ja sam sretniji od djeteta kad dobije svoju prvu igracku.

  5. Spokojan je svijet koji ne gaji mrznju, spokojini su ljudi koji prastaju nacijama, spokojan je iksan koji voli ljude…

    Gadne su godine prsle, istina nas i dalje vreba, treba gaziti buducnoscu, jer od prslosti samo boli ima, nije svako krvario ruke, vec pogana narav zivotinjska.

    Uciti prastati, isto je zivjeti…

    by Serbian mlad

  6. Bas mi je drago kada mogu procitati nesto sto je vezano za Srebrenicu.Ja kao mala djevojcica sa nepunih 5 godina igrom sudbine sam napustila svoj dom.Tako da se sjecam samo nekih sitnica.Kad god sam u Srebrenici osjecam se lijepo kao da sam svo vrijeme i bila tu,mada nazalost to nije istina.Slusajuci nenu kako lijepo opisuje svoje dane mladosti provedene u Srebrenici sa sigurnoscu se moze reci da je narod sa naseg kraja znao sta je zivot,i kako ga iskoristiti na najbolji moguci nacin.Dok se pojedinci danas prodaju za male pare,a neki su cak zaboravili da su nekoga ostavili iza sebe u Potocarima.

Komentariši