3

Okrenuo sam se nazad prema svojoj zgradi i prvo sto mi je palo na pamet bilo je to da se ja i Necko ovaj put nismo svadjali. Doduse ovo je prvi put da se vidimo u ratu, mozda zbog toga. Rat mjenja ljude. Pa nam sada nije bitno da li je bolje igrati kosarku ili fudbal. Da li je bolji bmx ili specijalka. A cesto smo se ja i on na skolskom igralistu znali posvadjati pa skoro i potocu oko favorizovanja sporta. Njemu je uvijek bila draza kosarka, valjda zato sto je visok, a meni fudbal, valjda mi je to od babe.

Sad je svejedno, obojica moramo slusati fijuke granata umjesto cike i vriske na igralistu. Taman kada sam se prekorio jer mislim na granate, cuo sam huk i zvizduk jedne pa i druge. Jaka detonacija je odjeknula u kuci u kojoj su nekada prije rata zivjeli Srbi. Nisam razmisljao o izbjeglicama u toj kuci. Nekom ratnom instiktu u meni bilo je dovoljno samo da vidim oblak prasine na kuci preko rijeke. Potrcao sam, valjda zato sto sam znao da su dvije granate malo. Podrum moje zgrade je bio blizu, trebalo mi je malo vremena do njega. Ponovni fijuk i eksplozija ovaj put malo dalje, dale su mojim nogama dodatnu snagu. Osjetio sam da sam se sudario s nekim, ko je trcao u suprotnom pravcu. Nije bilo vremena za izvini. A izvinjenje nije ni trebalo. Zasto bi se izvinjavali jedni drugima, kada nam je cilj isti, naci sigurno skloniste. Iznenadio sam samog sebe kako sam se brzo nasao pred haustorom. Jos malo i u podrumu sam. Niz stepenice hodnika komsije su vec trcali prema sklonistu. Jos jedna je pala jako blizu a iza nje i druga,treca… i ko zna koliko jos. Smjestio sam se na uobicajeno mjesto u podrumu. Blizu ocevog Thomosa. Sada mogu granate padati koliko hoce. Na sigurnom sam. Ako me geler pronadje u podrumu, onda mi i nije sudjeno da zivim. Razmisljao sam o tome, da nikako ne silazim u podrum, da ostanem u stanu tokom granatiranja. Teta Sajda me natjerala da silazim. Rekla mi je da moram pokusati prezivjeti u inat Srbima a zbog mame i sestre. Za inat me nije bilo briga, ali zbog pomisli da cu opet vidjeti mamu i sestru nekad, svaka detonacija me tjerala u podrum.

Otvorio sam rezervoar na thomosu. Komsije su me cudno gledale. Nek misle sta hoce, moj thomos moja briga. Nije bilo ni kapi goriva u njemu. Sjetio sam se da je otac gorivo dao nekom covjeku za nekoliko kilograma soli.

 

-Hoces da se vozas ?

– Aha, teta Sajdo. Samo ne znam kako cemo ga upalit.

– Eno trafoa iznad zgrade, kad svi vade ulje, vadi i ti.

– Ma ne znam ja to – rekao sam stidljivo. Zaista izvaditi ulje iz trafo stanice za mene je bila visa matematika.

– Sajdo sta ga nagovaras na sejtanluk. Bolje je ulje iskoristiti za lampu nego da ode na vozanje po carsiji – obrecnuo se Hasan.

– Ma necu ja to Hasane vaditi, dzaba ti. – Hasana nikada nisam volio. Jer je Hasanov odnos prema meni uvijek bio neprijateljski. Jos dok sam bio dijete, galamio je na mene jer pravim buku sa loptom ispred zgrade. «Imas igraliste pa idi tamo».

– Neka dijete vadi. Kad svi kradu sto ne bi on – branila me teta Sajda.

Mozda me je ova zena razumijela jer poznaje i mene i moju porodicu jako dugo. Zapravo, poznaje me moj citav zivot. A mozda se i sazalila na mene, pa je na mojoj stgrani. Oduvijek je bila emotivna. Ta mi se misao nije svidjela, jer nisam zelio da me iko sazeljeva. Ako sam ostao sam, bez oca koji je poginuo i sestre i majke koje su u Tuzli, to nije dovoljan razlog da me zale. Razlog da bi zalio nekog mozda i ne treba da postoji. Iako svi te razloge pronadjemo u sebi. I to je valjda jedna od niti sto od nas pravi ljude.

– Neka teta Sajdo, necu vadit. Nek vadi kome treba, vozat cu se ja na Tomosu na drugaciji nacin. – nisam htio reci da ce Necko i Neso vec odnekle izvaditi trafo-ulje, jer bi opet morao slusati Hasanovo pametovanje.

– Kako li ces ga vozat ? Na vodu ? – neko je dobacio.

– Jazuk je i vodu trosit na vake stvari,ha ja – Hasan je bio raspolozen za kritiku.

U tom momentu nesto se prolomilo u meni. Osjetio sam kako mi krv udara u glavu, kako sam se zacrvenio. Ustao sam, podigao Tomos i krenuo vani.

– Eno ga lud ko i otac mu, sam ide da gine.

– Ljudi pustite djete na miru, sta ste navalili na njega, nije vam on kriv sto morate sjediti ovdje. Ljutite se na cetnike, sine Alene …. – zatvorio sam vrata i nisam cuo sta je teta Sajda rekla. Poceo sam gurati motor uz stepenice, kao sto sam ga uvijek gurao. Ovaj put doduse uz detonacije. Izasao sam iz haostora, i sjeo na motor zamisljajuci da ga vozim. Onako polahko kroz carsiju. Nisam cuo detonacije koje su odjekivale srebrenickom dolinom, nisam cuo teta Sajdu koja me zvala u podrum. Samo ja, motor i misao na prijeratne Srebrenicke ulice. Ako je moj otac ovako poginuo, onda je poginuo sa lijepim mislima. Kazu ustao je iz rova, okrenuo se prema cetnicima i poceo pjevati. Nadam se da je uzivao u tim posljednjim trenutcima svog zivota. Valjda se dobro osjecao kao ja sada. Mislima, dusom, srcem i svim onim sto se ne moze opipati na covjeku bio sam izvan rata. Sve mi je postalo svejedno. Zelio sam da takav osjecaj traje vjecnost, bas kao sto sam zelio da rat ode u beskraj….

 

10 komentara

  1. i meni je drago sto opet pises, ali voljela bih da pises o sebi, kako zivis danas, cime se bavis, o cemu razmisljas… ako ti je rat oduzeo djetinjstvo neces valjda dozvolit da ti oduzme i mladost. Znam da je tebe rat obiljezio za cijeli zivot, i da ti od toga nemozes pobjec, ali ipak pokusaj zivjeti zivot danas u punom smislu te rijeci. Zelim ti puno srece.

  2. 🙂 Hvala … ma tu sam .. zivim normalno(valjda)…Vjerujem u ideale, ljubav, istinu i sve one ljudske osobine koje su generacije ispred nas okarakterizale kao dobro.
    Ova tri posta, su zapravo pocetak jedne knjige koju pisem… Et tako 🙂 Od proslosti ne treba bjezat, treba naucit zivjet s njom … Ja jos ucim … Zavrsavam fax (jos uvijek), radim, dernecim s rajom, pa se sjebem i sve tako u krug 🙂

    to je to … ovaj blog je pravo cudo.. Ono sto sam pisao prije, danas ne bih mogao ja mislim … Ili ne bih znao … Sve je izaslo iz mene na ovaj blog 🙂

    LP

  3. Cao cao
    Zelim samo da nekako mi glupo reci pohvalim blog. Neznam ni sama sta zelim da kazem sem drago mi je navratiti i procitati tvoj blogg, jer je malo omladine koja spomene Srebrenicu i slabo ko zeli da uopce o tome razgovara….

    Samo nastavi =)

  4. napokon….
    toliko dugo trazim nekoga iz srebrenice….trebaju m ineke inforimacije..
    znam da ce ti mozda biti i malo tesko pricati ali trebaa mi to da znas..jer 3 godine trazim podatke o tom ratu i vecinom sve znm ali nisam nasla osobu koja mi to moze ispricati fino.,..zelim napraviti jedan projekat u vezi to ga..a azelim da znam i za sebe…jer tri godine se mucim da saznma o to me ama bas sve svaku sitnicu..ako mozes da mi se javis preko privatnih poruka..ili na msn eto nadam se..irma_caus@hotmail.com

  5. cestitam buraz…otvorio si svoje srce kao konzervu IKARA tupim nozem…svako slovo ima tacnu debljinu, bas kao sto su debela stabla “krasila” sklonista u kojima si cuvao ova tekstove…budi sretan u zivotu, jedino tako ces moci sacuvati istinu…pozdrav iz jednako nastradalog mostara…

  6. You need personal informations from companies,family and friends that will better your life and you need easy access without them noticing just contact nick or you’re financially unstable or you have a bad credit score, he will solve that without stress,he and his team can clear criminal records without leaving a trace and can also anonymously credit your empty credit cards with funds you need,all these are not done free obviously but I like working with nick and his team cause they keep you updated on every step taken in order to achieve the goal and they also deliver on time,I tested and confirmed this I’m still happy on how my life is improving after my encounter with him ,you can send a mail to vladislav.nickhack@outlook.com
    Text/call +17078685071

Komentariši